nedjelja, 17. siječnja 2010.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Trebava je planina u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Spada u red niskih planina, pošto nijedan njen vrh ne prelazi 1000 m nadmorske visine. Njeni najviši vrhovi su Duga Njiva (629 m), zatim Spletena Lipa (644 m), Vis (692 m), Becanj (566 m). Nalazi se na dodiru dvije velike geografske cjeline: Dinarskih planina i Panonske nizije, i kao takva spada u malu grupu usamljenih planina sjevernog dijela BiH, pored Kozare, Prosare, Motajice, Vučjaka i Majevice.
Želim samo da vas pozdravi i zahvalim što ste posetili ovaj tek rođeni trebavski blog,koji će vremenom da raste i da se razvija.Budite mi pozdravljeni i neka vas Bog blagoslovi.
Trebava je planina u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Spada u red niskih planina, pošto nijedan njen vrh ne prelazi 1000 m nadmorske visine. Njeni najviši vrhovi su Duga Njiva (629 m), zatim Spletena Lipa (644 m), Vis (692 m), Becanj (566 m). Nalazi se na dodiru dvije velike geografske cjeline: Dinarskih planina i Panonske nizije, i kao takva spada u malu grupu usamljenih planina sjevernog dijela BiH, pored Kozare, Prosare, Motajice, Vučjaka i Majevice.
Selo na desnoj obali reke Bosne ,35 km udaljeno od Doboja i 15 km od Modriče.Podeljeno na 5 zaseoka
Prvi pisani tragovi iz 1548 kao selu u nahiji Nenavište
Pop Stanko Vuković sa mještanima učestvovao u Trebavskoj buni 1858
Osnovna škola otvorena 1850 godine
Prva crkva dignuta 1874 , za vreme kneza Staje Stajića
Prvi sveštenik jerej Marko Đerković Vasić umro 1858
Pred Prvi svetski rat imala 363 domaćinstva
Uprkos ranoj nastanjenosti Trebave, period do dolaska Slavena je vrlo malo poznat ali se pominje kao stočarski kraj.Po dolasku Slovenskih plemena na području Trebave se počela razvijati poljoprivredna djelatnost koja se razvijala i zadržala do dana današnjeg. Prve Slovenske naseobine se prepoznaju u nižim predjelima, sasvim nezavisno od gradova mada se nezavisnost gubi sa primanjem hrišćanstva.Do dolaska Nemanjića na čelo srpske države prostor Trebave je potpadao pod ugarsku upravu ali po širenju srpske države Trebava je ušla u sastav usorske župe kao posjed srpskih vladara ali je brzo izgubljen zbog pritiska mađara ali i nedovoljne zainteresovanosi srpskih vladara za prostorom na kojem su živjeli buntovni i neprijateljski raspoloženi Bogumili. Mađari potpomognuti Papom i franjevačkom crkvom razbijaju Bogumile nasilu ih pokrštavaju a po izbijanju Turaka na desnu obalu Save na Trebavi ostaje uglavnom pravoslavno stanovništvo dok se pokatoličeni Bogumili povlače sa Mađarima preko Save, a proređeni Bogumili prihvataju islam zbog privilegija u odnosu na pravoslavnu raju. U istom vijeku, opustošenu Bosnu turci naseljavaju Vlasima , romaniziranim ilirskim plemenima, stočarima iz Raške koje dovode kao lojalno stanovništvo.U to vrijeme Ozren i niži dijelovi sasvim opuste a stanovništvo se pomjeri prema sjeveru, dok se dio zadrži u višim djelovima Trebave. U periodu do 18 vijeka dolazi do velikih migracija srpskog stanovništva koje iz Crne Gore, Jugozapadne Srbije i Hercegovine pristiže u Sjeverno istočnu Bosnu, dijelom potiskuje poislamljene Vlase i ponovo naseljavaju Ozren i Trebavu. Nešto blažim intenzitetom migracije se nastavljaju do sredine devetnaestog vijeka. Naseljeno vlaško stanovništvo prihvata islam tako da visok procenat muslimanskog stanovništva u cijeloj Posavini vodi porijeklo od Vlaha.
Da bi popravio stanje državnih finansija, ojačao centralnu vlast koja bješe poljuljana bunama u Srbiji Selim III je pokušao uvesti neke pravne reforme koje su uzrokovale bune bosanskih feudalace(Ali Pasš Rizvanbegovića i Huseina Gradašćevića).
Za razbijanje ustanika sultan je opremio vezira Omer Pašu Latasa (Mico Latas, lički Srbin, je službovao kao podoficir u austrijskoj vojsci a potom prebjegao u tursku vojsku gdje se istakao ratničkim umijećem i vještinom). Razbijanja pobunjenih feudalaca je najviše pogodilo raju,uvođenjem trećine tako da pravoslavno stanovništvo zbog nesređenih agrarnih odnosa u carevini diže lanac buna koji nije zaobišao ni Trebavu. Spontano su u isto vrijeme izbile dvije bune i bilo je planirano zajedničko djelovanje kao i učešće ustanika iz Zvorničke nahije i dolazak dobrovoljaca iz Srbije. Čak je bila naručena znatna količina oružja i municije koja je 24.9.1858. pala Turcima u ruke. Vođe bune su bili Stevan Avramović i Hadži-Petko Jagodić iz Vranjaka. 10 oktobra došlo je do sukoba Avramovićevog odreda sa regularnim turskim vojnim formacijama kod Orašja pri čemu su ustanici razbijeni. Dva dana kasnije je otpočela bitka Hadži-Petkovog odreda koji je brojao između 1700 i 3000 ljudi iz trebavskih sela, protiv turske vojske. Borba je trajala dva dana i tek kada je ustanicima ponestalo municije Turcima stiglo pojačanje, ustanici su se u toku noći povukli sa položaja. U ime odmazde spaljeno je preko 200 srpskih kuća, 600 Srba je ubijeno, 2000 prebjeglo u Austriju a 230 u okovima odvedeno u Sarajevo.
I pored poraza ustanak je još više zaoštrio pitanje odnosa osmanlijskih feudalaca i kmetova, srpske raje. Trebavsko Posavska buna sa svim posljedicama je imala značajnu težinu u potrebi sazivanja evropskog kongresa koji je sazvan dvadeset godina kasnije u Berlinu.
Kao i svugdje okosnicu bune su činili hajduci ili iskije (skije). Prateći vrijeme srpskih ustanaka na Trebavi se pojavljuju Vujići iz Koprivne, Tičić iz Zelinje a vjerovatno u nesto kasnijem periodu se pominju braća Tair i Trivun iz Tolise. Blizina granice im je pružala sigurnost a konaci između Dobojgrada i Sokola, kao i put su im bili česti zalogaji a neke od njihovih staza su do današnjeg dana poznate pod nazivom "Hajdučki put" ili slično.
Prvi svjetski rat je trebavske Srbe, zajedno sa muslimanima i katolicima svrstao u domobranske jedinice austrijske armije i usmjerio ih na karpatski dio Rusije.Tamo su se mnogi predavali ruskim vojnicima te su kasnije upućivani na Solunski front i Kajmačkalan.Veliki broj od njih se vratio na Trebavu posle ujedinjenja. Period između dva rata predstavlja doba najuspješnijeg razvoja trebavskih sela da bi sve posrnulo po završetku Drugog svjetskog rata.Tokom Drugog svjetskog rata Trebava je bila uporište četničkih jedinica lojalnih pukovniku Mihajloviću. Prvi komadant Trebavskog odreda je bio Milan Sojić, veliki strateg i vođa koji na žalost biva ubijen od strane komunista, nekih Mrkonjića iz Vranjaka. Njega je zamenio Savo Božić, pop po zanimanju a poznatiji kao Pop Savo. Izuzetno mudar i smiren nastojao je sačuvati svoje stado od stradanja u čemu je maksimalno uspjeo ali posle njegove smrti (streljan je u Jelahu kod Tešnja i tu sahranjen) proglašen je narodnim izdajnikom a ono što nisu učinile ustaše i Nijemci učinili su komunisti preko svojih narodnih odbornika. Trebava je ipak stradala. Podijeljena je na četiri opštine koje preko Trebave nije spajao ni jedan put zbog čega je doslo do odliva stanovništva ali i do osiromašenja velikog broja sela. Takva je dočekala posljednji rat iz kojeg je izašla okrnjena i osiromašena ali povezana nekim novim pravcima i interesima.
Reljefno se svrstava u red niskih planina a kako je nadnesena nad posavsku ravnicu kroz koju produžava svoje vijugave potoke, ima i svojevrsnu ulogu "čistača" tog dela Posavine. Naime, brdski potoci su svojim bujicama izlokali korita i kroz ravnicu zahvaljujući kojima veliki dio nadzemnih voda se sliva prema Savi a preostale vode se kratkim kanalima iscrpljuju u potoke. Gornji slojevi tla su vrlo bogati mineralima koji uslovljavaju poljoprivrednu proizvodnju ali ne koncentrisani u rudna bogatstva. Sem nekih siromašnih zila rude željeza, keramičke gline i prisustva slanih voda nemože se navesti neka značajnija karakteristika. Međutim, kako priroda obiluje građevinskim materijalom i hranom, određeni pokazatelji nas upućuju na prastare civilizacije na trebavskom području i to u predjelima Spletene Lipe, čolinog Kosa, Monja i Opankovog brda.
Na krajnjem jugu planine, visovima Lepar , Vjetrenka i naselju Drafnići, u srednjem vijeku je iskopavano i topljeno željezo ali neisplatnost tog posla je zatvorila okna i pogasila peći do današnjeg dana. Takođe jedno od velikih bogatstava trebavskog kraja su žive vode, brojni izvori koji se uglavnom nastavljlaju potocima a pri njihovim ušćima u velike vode, dobivaju veličinu rijeke a to su Lukavica rijeka, Cetovilja, Tolisa i Sokoluša. Svaka od njih četiri čine po jedan vodeni sliv; Bosanski, Savski, Tinjski i Sprečanski i svaki od njih nosi neke klimatske karakteristike. U strateškom smislu područje Trebave zauzima vrlo značajnu poziciju mada zbog agraru opredeljenog stanovništva nije poznata kao prostor velikih vojevanja.
Blizina reke Save, koja predstavlja prirodnu granicu između država i naroda nameće Trebavi ulogu stražara.
Poznato je da se linije utvrdjenih gradova protesu preko Trebave u dva reda i da su u vreme aurske imperije predstavljali pojas granisnog obezbedjenja od austrijske carevine, mada vecina od tih utvrdjenja bjese utemeljeno na nekim,jos starijim temeljima.Severna linija utvrdjenja predstavljaju utvrdjenja Dborgrad-Gradacac-Teocak a juznu liniju predstavljaju Dobojgrad-Sokograd-Srebrenik. Postojanje jos nekog broja lokacija i pokazatelja strateske vrednosti Trebave duzi istoricare da se pozabave tim pitanjem,npr. kao brdo Gradina u Gornjem Skipovcu, pri cijem zasumljenom vrhu se prepoznaju drostruki bedemi kao i legenda koja prati to brdo.
Trebavska buna
Trebavska buna iz 1858. godine je istoriji poznata i kao Protina ili Posavska buna, dok se u narodu trebavskog kraja ustalio naziv Trebavska buna.
Buna je bila uperena protiv begova radi uspostavljanja trećine i drugih tereta koje su na kmetove begovi navaljivali. Desetak godina pred bunu,turska vlada donijela je zakon po kome se olakšavaju i pravednije uređuju odnosi između kmetova i begova.Taj zakon(reformu) begovi nisu poštovali jer im nije išao u prilog. Bilo je više pokušaja da se problem riješi pregovorima. Opunomoćeni seljaci su pregovore vodili i u Travniku za vrijeme Tahir-paše.
Zbog loših ishoda pregovora i neodržanih obećalja od strane begova, trebavska sela zajedno sa posavskim počeše organizovati bunu.Iz ovog kraja u buni su učestvovala ova sela: Osječani Gornji i Donji, Čivčije, Paležnica, Kožuhe, Koprivna, Tolisa, Vranjak i Zelinja. Vođe bune za ova sela su bili: protopop Pavle Trifunović iz Osječana i hadži-pop Petko Jagodić iz Vranjaka. Glavna bitka je vođena dva dana na Dugoj Njivi, na Trebavi. Zabarikadirane ustanike (oko 3000), iz prevca Gračanice napala je turska pješadija i konjica ( oko 5000 vojnika) 28.septembra 1858. U noći dugog dana bitke 29.septembra 1858. ustanici se povukoše s položaja zbog manjka municije.Zatim je nastala osveta i hajka na vođe utanka po selima 1.oktobra 1858. godine.
O Trebavskoj buni je pisao Jovica Sajić, starac iz Kožuha, ali taj spis je izgubljen. Po njegovom kazivanju u ljetopis svoje parohije,pisan 1938.godine,pokojni Miloš Petrović, sveštenik iz Osječana napisao je odeljak pod naslovom Trebavska buna. U njemu se nalaze i dva podatka iz literature.
Kada su sva sela odlučila da dižu bunu, počeše od imućnijih ljudi kupiti stoku, prebacivati ih u Slavoniju i prodavati trgovcima, nekim Srbima iz Vukovara i Vinkovaca. Za novac su kupovali oružje i džebanu. Prvo su ih skrivali po ritovima kod B.Šamca a onda narodu dijelili. Tajni sastanak, dogovor oko početka bune, održan je u selu Žabari kod Brčkog. Taj sastanak je održan u kući popa Stojčevića i na njemu su bili prisutni: oraški proto Stevo Avramović,glavni vođa bune,hadži-pop Petko Jagodić iz Vranjaka,proto i paroh osječanski Pavle Trifunović,pop Jaćim Stefanović iz Crkvine, pop Petar Vasić iz Ljubniče i pop Stanko Vuković iz Koprivne.Tada odlučiše da ustanak dižu u jesen 1858.godine kada se hrana sabere i završe poljski poslovi. Ipak, moraše nešto ranije dići ustanak jer dio kupljenog oružja (oko 3000 pušaka i 15 tovara baruta i olova), sklonjenog u ritove pronađe Mamut-beg iz sela Batkuše. On ovo oružje prenese u Gradačac i preda kajmakanu.
Vidimo, iz predhodnog, da se radi o istovjetnoj buni trebavskog i posavskog kraja. Ova buna je imala dvije bitke na dva bojišta. Jedna, udružena trebavska sela na Dugoj Njivi a druga, posavska na Lipiku kod Gradačca.
Nema komentara:
Objavi komentar